U praksi se postupak povećanja osnovnog kapitala DOO najčešće svodi na donošenje jedne odluke skupštine, koja se potom podnosi APR‑u radi registracije. Ovakav pristup je delimično podstaknut i samom praksom APR‑a, imajući u vidu da se na sajtu APR‑a, u delu Obrasci, sugeriše upravo takav model odluke.

 Međutim, smatramo da ovakav postupak nije u potpunosti ispravan.

Odluka o povećanju osnovnog kapitala, po svojoj pravnoj prirodi, predstavlja isključivo pripremni akt kojim se izražava volja društva da poveća kapital. Sama po sebi, ona ne može da stvori obavezu članova na upis i uplatu/unos novih uloga. Takva obaveza može nastati isključivo na osnovu posebne izjave članova kojom oni prihvataju upis i uplatu/unos novih uloga.

Individualna volja članova, po našem mišljenju, ne može se smatrati izraženom kroz skupštinsku odluku, budući da je skupština organ društva. Izjava člana stoga treba da bude posebno data i upućena društvu, odnosno njegovom zakonskom zastupniku.

• Ispravan postupak bi, zapravo, trebalo da izgleda ovako:
• odluka o povećanju osnovnog kapitala (kao svojevrsna ponuda društva upućena članovima);
• poziv članovima da upišu nove uloge;
• pojedinačne izjave članova o upisu i preuzimanju novih udela; i
• registracija povećanja osnovnog kapitala pred APR‑om, na osnovu odluke i izjava članova.

Osnovni problem koji praksa iz prvog pasusa stvara, i koji najbolje ogoljava njenu pogrešnost, jeste nemogućnost pravilnog sprovođenja prava prečeg upisa iz člana 146 stav 4 ZPD‑a, kada je odluka o povećanju kapitala ujedno i „konačni” akt. Naime, kako se članu društva uopšte može dati mogućnost da se izjasni o svom pravu prečeg upisa, ako se sve rešava već samom odlukom?
 
Praktična rešenja na koja smo nailazili, poput izjave člana unete u zapisnik sa sednice skupštine da želi ili ne želi da koristi pravo prečeg upisa, nisu adekvatna. Ona ne mogu da pokriju sve situacije, naročito u slučaju kada neki od članova ne prisustvuje sednici skupštine i samim tim ne može ni da da izjavu koja bi bila deo zapisnika.

Sve navedeno, pomalo ironično, predstavlja najveći problem upravo za većinskog člana društva. Iako ima dovoljan broj glasova da donese odluku o povećanju osnovnog kapitala, ostaje otvoreno pitanje pravne sigurnosti u pogledu postupka sprovođenja prava prečeg upisa prema ostalim članovima koji su preglasani, ali i pitanje kako će APR sagledati ovakav postupak. Drugim rečima, da li će APR prihvatiti registraciju povećanja kapitala po modelu koji odstupa od obrasca objavljenog na njihovom sajtu?

Postavlja se, na kraju, ključno pitanje: da li je većinski član, bez obzira na formalnu većinu koju ima, faktički „blokiran“ da sprovede odluku o povećanju kapitala, finansira društvo i registruje povećanje kapitala i uplatu uloga pred APR‑om? Na ovo pitanje za sada nemamo jasan odgovor iz prakse, ali ćemo pokušati da ga razjasnimo sa normativnog aspekta, kroz pribavljanje mišljenja nadležnog ministarstva.